U lipnju 2023. putovala sam iz Perua u Boliviju. Putovala sam noćnim autobusom iz Arequipe do granice s Bolivijom, a odatle sam planirala drugim autobusom do La Paza. Avantura počinje mojim dolaskom na granicu.
Da bih prešala granicu, morala sam proći pokraj graničnih zaštitara i policije, ući u službeni ured sa strane Perua, odgovoriti na pitanja koja mi je postavio granični službenik (preferirano na španjolskom), dobiti svoj pečat i izaći. Moj španjolski i njegov engleski bili su smiješni, ali nekako smo se razumjeli. Nakon sto sam dobila pečat, pitala sam ga kako doći do busa koji vozi za La Paz. Objasnio mi je najbolje što je mogao i usmjerio me gdje trebam ići. Uputila sam se gdje me usmjerio. Putem sam zamijenila i aktivirala bolivijansku SIM karticu. Potvrdila sam smjernice do autobusa sa ljubaznom gospođom u kiosku. Nakon što sam se odlučila za bus gdje su me najmanje vukli za rukav i gdje je bio najviše žena, uputila sam se prema La Pazu.
Idućih 5 sati provela sam na zadnjem sjedištu od 10 sjedala sa 2 bolivijanke koje su mi nudile lišće koke za žvakanje i kukuruz, a ja njima svoje orašaste plodove. List koke pomaže kod visoke nadmorske visine. Regulira tlak i omogućava lakše disanje. Nakon što smo razmijenile svoje plodove, izvadile su vunu i igle i do La Paza isplele čarape i maleni džemper. Budući da sam u La Pazu trebala promijeniti još 2 gradska autobusa s jako malim znanjem španjolskog, jedan argentinac je primijetio moju “snalažljivost” i odlučio sa mnom otići sve do mojeg budućeg hostela.
U ovakvim situacijama napravim Check in sa sobom i zaista se jako oslanjam na svoj instinkt i osjećaj u momentu. Argentinac se činio vrlo simpatično i čistih namjera. Dobro smo se razumjeli. Budući da sam mjesec i pol prije dolaska u Boliviju provela u Kolumbiji i Peruu, mogu reći da sam se dobro snalazila sa španjolskim jezikom. Putem sam nam kupila street food koji smo sjeli u park pojesti. Nakon što smo napunili trbuščiće i došli do zraka (nadmorska visina nije šala) pozdravili smo se blizu hostela i svatko je krenuo svojim putem. La Paz je na nadmorskoj visini od 3.600m i on je najviši nacionalni glavni grad na svijetu. Žvakanje lišća koke pomaže i bitno je ostati hidratiziran. Prijavljujem se u hostel i predajem svoju putovnicu. Pitaju me da im pokažem pečat. Pokazujem im pečat koji mi je gospodin na granici dao. Dečko me ponovo pita za pečat, ali onaj koji dobivam na ulasku u Boliviju! Prisjećam se čitave situacije… NISAM UZELA PEČAT NA ULASKU U BOLIVIJU!
Stojim u šoku i ne znam što reći uvjerena da sam sve korake dobro odradila. Vrtim film u nazad i pokušavam sebi objasniti KAKO? Slijedila sam uputstva do busa i doslovno prošetala pored policije. Da, ovako nešto mi se dogodilo. I što sad? Naravno, krenem moliti za noć u hostelu. Dečko s recepcije odlazi obaviti poziv sa direktorom dok me recepcionerka odlučno i nepopustljivo gleda direktno u oči. Dosta zastrašujuće. 11 je sati u noći i ja se nalazim u jednom od naj opasnijih gradova na svijetu. Definitivno trebam krov nad glavom! Do tada sam putovala 12 sati noćnim busom do grada Puno, zatim jos 5 sati do granice. Od tamo do La Paza put je trajao 5 sati plus dodatnih 2 sata gradskih autobusa u La Pazu sa 1 satom hodanja do hostela. Zbog nadmorske visine nisam mogla spavati tako da sam više od 1 čitavog dana bila aktivno budna. U La Pazu sam jedva čekala tuš i krevet. Dečko s recepcije se vraća i govori mi da mi je dozvoljeno ostati kod njih i da ujutro u 7 ujutro moram otići u imigracijski ured u centru La Paza i oni će me uputiti u daljnji proces. Rekao je da ne smijem reći gdje odsjedam i da ću sigurno trebati platiti kaznu i da u određenim situacijama, dolazi i do zatvora.
Niti malo ugodna vijest u kasne noćne sate. Meni je u mislima i dalje bio tuš i krevet, a ostalo ćemo sutra. Iduće jutro se budim u podne! Umor je bio neopisiv i nisam čula alarme niti ljude u sobi. Brzo se spremam, proletim pored recepcije i tražim svoj put prema imigracijskom uredu. Bogu hvala put je išao nizbrdo! Na ulazu stoji zaštitar koji me zaustavlja. Ulaz nije dozvoljen bez maske za lice. Moja maska je u mom ruksaku u hostelu. Ahhhh Dajana. Glava je i dalje na ramenima, ali lagano kreće panika jer imam sve manje vremena do kraja radne smjene ureda. Malo dalje u ulici, na podu nailazim na ženu koja prodaje svašta, između ostalog i maske. Primijetila sam ih točno između lokalnih novina i Palo Santa. Masku plaćam 7 bolivijanskih bolivianosa i trčim natrag u ured. Dobivam broj za šalter broj 1 od 14. Velika je gužva i svi šalteri rade, osim onog koji meni treba. Šalter broj jedan zatvoren je lancem sve do 2:40 popodne.
Nervozno hodam u krug, pitam na info pultu za drugi šalter i objašnjavam kako svoju situaciju hitno trebam danas riješiti. Nisam puno postigla time. Odlučujem da je vjerojatno dobra odluka javiti se roditeljima. Javljam tati i objašnjavam situaciju u slučaju da neko vrijeme budem nedostupna. U tom trenutku ja smirujem njega dok mi misli lete, a želudac se vrti. Moram reći da su svjesno disanje i vježbe uzemljenja masovno pomogli u smirivanju mojeg živčanog sustava!
U 2:45 napokon otvaraju šalter i zovu mene. Gospodin priča samo španjolski i polovično se razumijemo. Ovo je jedna od onih životnih situacija gdje se zaista trebamo jako dobro razumjeti da bi se sve dobro završilo. Pruža mi mobitel ispod plastične pregrade da u neku WhatsApp grupu preko glasovne poruke na španjolskom objasnim zašto nemam pečat i što se točno dogodilo. Naravno da je to bilo bezuspješno. Zatim mi daje polu ispunjen formular i označava polje gdje pismeno na španjolskom trebam objasniti situaciju. Situaciju sam objasnila na engleskom jeziku. Uzima moje otiske prstiju i slika me. Usput mi objašnjava kako ću dobiti kaznu i da se za ovakve prekršaje ide u zatvor.
U tom trenutku nalazim se ilegalno u stranoj zemlji, na drugom kontinentu, sama, samo sa karticom i bez gotovine, razumijem svaku drugu riječ španjolskog. Ovo je trenutak za poniznost i moljenje. Ovaj događaj je istaknuo važnost posjedovanja detaljnih informacija o zakonima zemalja koje posjećujem. Ovo je trenutak kada si govorim: “Kada ovo preživim pričati ću i, jednoga dana nadam se, smijati se ovome”.
Šalju me na šalter broj 12 i tamo je procedura ista. Zadnji korak je bio plaćanje. Provlačim karticu i kaznu plaćam 286 bolivijanskih bolivianosa. U 3 sata dobivam potvrdu s pečatom da sam legalno u državi. Na žutoj koverti velikim, podebljanim slovima i podcrtano piše moje ime, prezime i tri uskličnika. Pored toga stoji HARD CRIME! Kakav protok emocija! Vodim se na ručak.
Ovo je bila avantura koja me mnogo naučila. Kakva prilika za iskustveno učenje, neovisnost i osobni razvoj. Evo nekoliko spoznaja koje sam stekla putujući sama:
1. Samopouzdanje: Solo putovanje mi omogućuje da se oslonim na sebe za donošenje odluka, rješavanje problema i snalaženje u nepoznatim situacijama, što povećava moje samopouzdanje.
2. Dublje uranjanje u kulturu: Bez ometanja suputnika, kada putujem sama, često sam otvorenija za interakciju s lokalcima i uranjanje u kulturu mjesta koje posjećujem.
3. Prilagodljivost: Navigiranje jezičnim izazovima, neočekivanim promjenama u planovima i nepoznatim tradicijama pomaže mi u prilagodljivosti i fleksibilnosti.
4. Razmišljanje: Kada istražujem sama, dajem si vremena za introspekciju i razmišljanje, što mi omogućava jasnoću o osobnim ciljevima, vrijednostima i prioritetima.
5. Empatija: Ono što smatram vrijednim je iskustvo različitih kultura i perspektiva iz prve ruke. To potiče empatiju i dublje razumijevanje globalnih problema.
6. Ojačane vještine rješavanja problema: Rješavanje neočekivanih izazova, kao u ovoj priči, oštri vještine rješavanja problema i potiče moju kreativnost u pronalaženju rješenja.
7. Povećana samosvijest: Provođenje vremena u novim okruženjima pomaže mi da bolje razumijem svoje snage, slabosti i preferencije.
8. Sloboda i spontanost: Solo putovanje mi omogućuje slobodu da slijedim svoje interese i impulse bez kompromisa s ostalim putnicima.
Samostalno putovanje može biti transformirajuće iskustvo koje pruža vrijedne uvide u svijet i nas same.
Iz koje avanture si shvatio/la da si glavni lik svojeg života?
Imaš li iskustvo solo putovanja?
