Nekako me kroz život oduvijek prate odnosi na daljinu. I to zaista čvrsta, ukorijenjena, iskrena prijateljstva. Veliki je blagoslov kada prijatelja možeš nazvati u bilo koje doba dana ili noći bilo gdje se nalazili u svijetu. Slušati, plakati ili se smijati sa tobom, stvoriti podržavajući prostor u kojem zajedno pronalazite riješenje s puno humora. Iskreno se osjećam blagoslovljeno zbog svoje šačice najdražih ljudi. Predivne čarobne zvijezdice koje osvjetljavaju moju životnu stazu. Od tog malenog i magičnog kruga ljudi, za ovu priču izdvojila sam jednu meni jako posebnu dušu. Moju Claudiu. Osobica koju sam uživo vidjela samo jednom u životu.
Claudia živi na Novom Zelandu. Nekoliko je godina starija od mene, a djetinjstvo nam je dosta slično. Upoznale smo se u prvih nekoliko minuta u Vipassana centru prije potpisivanja ugovora o šutnji na 10 dana. Nekoliko dana prije odlaska u centar, volontirala sam u šumi na sjevernom otoku Novog Zelanda gdje sam krčila nisko raslinje da bi se otvoro vidik i prolaz do rijeke. Jutro prije polaska u centar, spotaknula sam se preko grane i uganula zglob. Onako filmski u 7.30 ujutro na odlasku po jutarnju kavu. Avantura u zoru i za naredna 2 tjedna.
Nisam bila sigurna hoću li moći sjediti 10 sati dnevno u meditativnom položaju niti kako ću kampirati. Dodjeljena mi je stolica za lakše meditiranje koje zahtjeva potputu mirnoću tijela. Takodjer mi je dodjeljeno mjesto za kampiranje gdje sam dignula svoj šator do kojeg sam trebala hodati preko šumskog tla – kamenja, korijenja drveca, zemlje… Predivan prirodni put koji je u tim trenutcima bio bolan. Claudia me vidjela i, iako se nismo poznavale, otišla je do ravnateljice i zauzela se za mene. Prišla mi je i rekla mi da se soba broj 13 oslobodila.
Njezin sjaj u plavim očima, mekoća glasa i slatki naglasak, osmjeh pun vedrine i uzbuđenosti… sjela mi je na dušu istog momenta. Preselila sam u sobu broj 13 koja se nalazila ravno preko puta ulaza u šumu. U meditativnom centru gdje smo imali grupne meditacije sjedila je dva reda ispred mene na lijevo. Kada bi tišina postala intenzivno preplavljujuća i misli gotovo nemoguće utišati, pogled na nju bio mi je kao podsjetnik zašto sam ovdje i vraćao mi unutarnju snagu da ne odustanem. Osjećala sam dubinu i istinsku povezanost s njom od prve sekunde. Deseti dan smo se upoznali jedni s drugima. U 6 ujutro nakon prve dnevne meditacije nebo je bilo žarko crvene boje i obasjavalo naša lica. U zoru, na putu za doručak, našla sam se na vrhu stazice sama s Claudiom. Dogodio se poseban razgovor koji nas je duboko povezao.
Tu noć sam, skupa s grupicom cura, otišla gledati glow worms na potočić u šumi. Glow worms (bioluminescent worms) su vrsta kukca koji svijetli u mraku. Neonsko plave, svjetleće zvijezdice razbacane po vodi, lišću i mokrom kamenju. Prava čarolija u tišini. Jedino zvukovi noćnih ptica i kukaca odjekivali su šumom. Postignuti cilj i ogromne darove koje sam primila u 10 dana ispunjavali su svaku moju stanicu. Osjećaj zahvalnosti vodio je do suza. Bila sam stopljena s prirodom. Nakon dužeg vremena duboke zahvalnosti na prilici i darovima koje mi je život donio, nekoliko nas odlučile smo biti vrlo hrabre i pratiti stazu koja vodi u šumu na noćnu šetnju.
Probudio se adrenalin i velika želja za istraživanjem vanjskog svijeta, nakon dubokih unutarnjih spoznaja. Taj korak je bio zaista hrabar jer, kako znamo, u mraku šuma oživi i sve slatke noćne životinjice su vrlo aktivne čim mjesec izađe. Sa i dalje bolnim zglobom, samo jednom bljeskalicom i puno avanturističkog duha, sanjivo smo hodale uskom stazicom. U jednom trenutku sa stabla ispred nas, jedno je biće glasno kriknulo! Jako, jako glasno i dominantno. Skočile smo od straha! Kakva lavina osjećaja u tijelu. Uperila sam svijetiljku prema zvuku i vidjela velikog oposuma. Sa brda na lijevoj strani prema nama počelo je juriti puno njegovih prijatelja. Ništa se nije moglo vidjeti, ali se glasno čulo šuštanje lišća i brzi koraci sve bliže nama. Znala sam da su pitomi sve dok se ne prestraše. Tada postaju zaštitnički i ponekad agresivni. Počele smo trčati što smo brže mogle kroz mračnu šumu sa samo jednom svjetiljkom koju sam nosila. Svjetiljka i oštečeni zglob. U tom trenutku ništa me više nije bolilo niti je mrak predstavljao problem.
Nakon ludog, noćnog trčanja našle smo se van šume i sjele na polu osvjetljenu verandu. U tom trenutku znala sam da smo Claudia i ja na istom levelu i da je to početak nečega divnog. Od tada do danas, svaki tjedan smo na pozivu. Mene je put odveo natrag u Hrvatsku, a nju na drugi dio Novog Zelanda. Zajedno smo prošle svakakva unutarnja i vanjska putovanja, edukacije, izazovne i sretne trenutke, uspjehe, rođendane… Sve preko poziva i kamere. Ona je u mojem naj užem krugu prijatelja i osoba na koju se uvijek mogu osloniti. Jedna predivna osobica otvorenog srca. Zajedno plačemo i smijemo se, slavimo i podržavamo se. Naš odnos živi na daljinu već nekoliko godina. Ne mogu dočekati trenutak da se zagrlimo i putujemo zajedno, gdje god to bilo. Jedva čekam vidjeti njezin osmjeh uživo. Uživo joj zahvaliti za podršku, humor, motivaciju, rast, povezanost, ljubav i sigurnost koju mi ovo prijateljstvo pruža.
Nisam mogla niti zamisliti da se ova razina prijateljstva može postići na velikoj udaljenosti koja traje godinama. Da s nekime provedeš nekoliko minuta prvog kontakta i jednu avanturu i jednostavno znaš da ta osoba nije samo prolaznik. Kao djeca, osjetimo ljude i odmah znamo da li da ili ne. Lijepo se igrajmo. Veselo i ispunjujuće. Svemir nam uvijek šalje anđele. Predivne čarobne zvijezdice koje osvjetljavaju moju životnu stazu. Prijatelji su obitelj.
Volim te i jako se veselim našem vremenu uživo, gdje god to na planeti bilo.
Imaš li ti prijatelja na daljinu?
Kada si posljednji put istinski zagrlio prijatelja i primio njegov zagrljaj?
Kada si posljednji put osjetio istinsku povezanost srcima bilo to na daljinu ili blizinu?
Kada si posljednji put znao/la iz prvog pogleda?
